Saputnica noći

Dugujem ti jedan odlazak...
Pred san,
Pred zoru,
Pred dan,
Dugujem ti.
Ma,ne brini !
Vratiću ti već...
Nikad nikom dužna nisam ostala...

Zvala sam te ljubavi,
Zvala sam te srećom,
Shvatila sam kasno,
Da si tugom bio,
Onom tugom,
Jednom najvećom.

Ispod zaledjenih trepavica,
Dodirni me pogledom nemira,
Oživi sve one zamrle strasti,
Pod mrtvom kožom osjećaja,
Pronadji jednu iskru,
Znam da postoji,
Osjetim je,
Golica me.
Oživi me ponovo,
Jer,zbog tebe iznad moje duše,
Bijeli nišani uspravno stoje.

Sliva se kiša,
Niz prozore moje,
Baš tako su se nekad slivale,
Sve nade,
Moje i tvoje,
Sve nježne riječi,
Ovog svijeta,
Nježnosti cijelog planeta,
Stalo je sve.
Sad samo kapi kiše čuju se.
Ne pitam se nikad,
Kada,
Kako,
Prošlo je sve,
Još u duši,
Milujem,
Nježno,dodirujem te.
Još u duši čujem riječi te:
„Nebo je uvijek znalo najbolje“

Šta će ti moje tajne ?
Šta ćeš sa njima ?
Ako tako žarko želiš,evo ti !
Podijeli ih svima !
A,onda viči,glasno plači,i urliči !
To umiješ.
Znam to znaš.
Ionako ti ne znaš ništa sem glasa da daš !

Ona je na svijetu sama,
Ranjena kao srna mala,
Znaš li ono što je ona znala,
Osjetiš li kad ti pridje,
Osjetiš li miris bola,
Suze sa njenog pisaćeg stola,
Osjetiš li kako srce boli,
Kad nema nikog,
Da ga voli.
Osjetićeš jednom,
Kada kasno bude,
Zašto nije znala,
Da voli ljude.

Šta ti ostane,
Kad svaki put postane,
Nasukan na hrid,
Kad na kraju,
Udariš glavom o zid,
Izgubiš vid,
Šta ti ostane kad misliš,
I misao ti lažna,
Kad nada umre,
A,bila je nekad snažna,
Šta ti ostane,kad svjetlo,
Tama postane,
Šta ti ostane,
Kad srce kockica leda postane.

Kao lavež bijesnog psa,
U njoj se odvijala drama,
Svake noći,
Svakog dana,
Željela je nikad više ne čuti taj zvuk.
Bježala je strmoglavo niz litice prošlosti,
Padala,dizala se,povrijedjene duše,
Oskrnavitog tijela,
Izgubljenih snova.
Bježala kroz močvare bola,
Izgubila je kompas,
Više nije znala,gdje je.
Dal je to bila prošlost ili sadašnjost.
Izgubila se,u džungli osjećaja.
Još uvijek je čula lavež bijesnog psa,
Rukama prekrivala uši,
Molila da prestane.
A,onda je shvatila:
Ti zvukovi,nisu je proganjali,
Nisu dolazili izvana,no iznutra.
Nije mogla pobjeći.
Pristala je slušati taj lavež,
To jezivo zavijanje,
To joj postade omiljena pjesma,
S kojom je na počinak išla,
I s počinka se vraćala.
Izgubljena u džungli osjećaja.

Ne postoji savršen odlazak.
Bez motiva,
Tragova,
Prtljaga,
Počinitelja,
Dokaza,
Boli,
Postoje samo ljudi,
Koje tragove prekriju,
Ili unište.
I,opet.
Ne postoji savršen odlazak.

Upijao se,
Poput losiona na suhu kožu,
Stvarao osjećaj svježine,mirisa,
Mirisa na koji lako navikneš,
A,takve stvari brzo se troše,
Kad se potroši,
Onda ga tražiš,
I tražiš.
Samo nikad ga više ne pronadješ.
Nadješ nešto slično,
Ali znaš da koža više upiti neće,
I nikad više,ništa ne miriše tako.
Nježno.
Slatko.
Meko.
Glatko.
Ne miriše više.
I onda kad padaju kiše,
Tad taj miris,zamiriše.
Pokleto najviše !

Ćuti s tim pogledom,
Punim leda.
Ćuti,ne reci mi,
Znam,i više no što trebam,
Ćuti tim pogledom,
Boje neba.
Preklinjem te,
Ćuti samo,
Istinu ti i ja,
Mislim da znamo.

Predji tu liniju,
O kojoj ti život visi,
Jer ja više ne znam,
Dal si živa ili nisi.
Predji taj samo korak jedan.
Nespretan,jadan i bijedan.
Vidjećeš možda,
Kristalno,jasno,
Da za tebe još uvijek,
Nije kasno.

Spustio se nježno,
Dodirnuo usne,
Grudi,tijelo,
Dotaknuo moje,
Vlažno čelo.
Uzdrmao tijelo i dušu.
Zaustavio oluje,
Tamo gdje pušu.
Satkao snove,
Svilom bijelom,
Zagrlio dušom cijelom.
Okrenuo se samo da kaže,
Da oprostim,što mi laže.
Umrla sam noći te,
Jednom u snu čula,
Volim te.
Probudih se,
Sve je to san,
Sanjala sam da me voli.
Da sretna sam.

Inspiracija,dolazi noću
Kad se svjetla ugase,
Zavjese navuku.
Emocije tad me uhvate,
Da šetamo kroz noć,
Ruku pod ruku.

Rekoh,žena sam noći,
Noći sam žena.
U noći niko ne vidi.
Da sam od žene samo sjena.

Neka ne bole te,
Suze sa mog ramena,
Svaki put kad bi se okrenula,
Pogledom suznim te dotakla.
Neka ne bole te,
Ramena moja navikla su na suze.

Potopiću snove,
Nestaće u Bermudskom trokutu,
Duše moje.
Tu ljubavi,
Nestaćemo i nas dvoje.
Nestaćemo „mi“.
Za to ubistvo,
Molim,nikad ne oprosti mi.

Kloniraj me !
Trabaću ti !
Za smijeh,
Za suze,
Za bol.
Za grijeh,
Moj i tvoj.
Kloniraj me.
Još malo vremena imaš.
Dok me ima.
Dok me imaš.
Neka poslije mene,
Ostane neko,
Da na mene liči.
Neka bude bajka,
U tvojoj,
Propaloj priči.

Pravim te od magle u noći.
Savršenstvo tvoga lika,
utapa se u noć.
Čarobnu noć,
gdje su svjetla tako daleko,
i onda kad su najbliža.

Dodirujem te mrakom svojih očiju.
Milujem rosnim rukama.
Vraški je hladna.
Prva decembarska noć.
Ti u magli.
Ja u tami.
Ti čovjek kojeg nema.
Ja samo saputnica noći.
Sanjam da ćeš jednom doći.